Nakon dugog vremena,  javljam se ponovo sa novim stvarima i iskustvom proživljenog do sada kao glumac-muzičar i  volonter evropskog servisa-EVS.

 

 

 Bez Cenzure – Kritika ili subjektivni stav

Romeo i Julia 177                                                                    Scena iz predstave “Romeo i Julija”

 

 Nakon mog odlaska sa završne godine Akademije dramskih umjetnosti zbog skučenosti i gušenja “među javom i med snom”  jer nisam mogao više podnijeti taj pretenciozni autoritarizam velikih profesora glumaca koji svoje studente uče samo onome što oni (ne) znaju, prave klonove studenata od jednog glumca spuštenog težišta i duboke lage, prave glumce koji će kada završe znati samo za svoj ego, bijes, galamu, a ne znati prepoznati ljudskost, čestitost, poštenje koje su ljudske vrline bez kojih jedan glumac ne može nikad biti pravi glumac uistinu. Kako poniziti drugog da bi ostvario sebe, kako drugima govoriti da su loši, a za sebe uvijek misliti da ste najbolji, a ne vidite koliko vam je lonac šupalj sa kojim se dičite. Nikada ne vidjeti i stvari koje su dobre kod drugih. Privatizirati državnu instituciju (akademiju) na kojoj vlada jednoumlje, iskorištavati ,prijetiti, psovati, vrijeđati, nasrtati, tući studente.

Jer zaboga, studiramo glumu, to je tu dozvoljeno, to su načini i pedagoški mehanizmi  da jedan glumac profunkcioniše. Ne znajući kako da nauče studente da otvaraju nove horizonte i pravce u umjetnosti, nemajući pedagogiju za to! Zašto govorim da nemaju, jer ne možete biti pedagog u glumi a da procijenite pogrešno studente i ne vidite kvalitete koje nose u sebi… ili ih vidite, ali ih namjerno stavljate pod patos i gazite kao grožđe koje se priprema za vinariju. Zašto ? Ne znam, kao ni vi. Možda mi je trebalo četiri godine da doživim sve što sam proživio, stres, vrijeđanje, pljuvanje, omalovažavanje da padam na popravnim ispitama (čuj popravni ispit u glumi? to ili jesi ili nisi) i sa monolozima sa kojima sam padao na prvom, drugom popravnom pa izlazio i na treći popravni ( da je Jonesko živ, al’ bi imao o čemu pisati), negdje drugdje, na drugom jeziku budem primijećen. Na kraju krajeva, umjetnost i jeste tu da bi smo je istraživali, a ne samo jednim te istim istabanim stazama ponavljali tako da dovedemo recimo neku predstavu do ponovne praizvedbe i uporno loše izvedbe. Zato postoje glumci i zato postoji pozorište! Jer dobar student (glume , muzike, medicine…), nije isto što i dobar glumac, muzičar, doktor… Na neke stvari smo zaista zaboravili i sve više tonemo uzdižući sebe.

251944_499351950080578_1946299417_n

Scena iz predstave “Udijelite Sirotinji”

Sada kad sam tu, u Francuskoj, na prestižnom konzervatoriju za muziku, ples i glumu i  jednostavno sam pronašao novi kreativni put u kojem bi se nastavio razvijati kao umjetnik-muzičar-glumac jer sve ono prije na psihijatriji odnosno na akademiji je bio zatvor za moju kreativnost. Novi načini razmišljanja, liberalizacija, a ne ustrojtstvo kao u mojoj državi, novi pogledi na svijet, a ne kao u mojoj državi, novi revolucionarni pokreti u kulturi, a ne kao u mojoj državi, novi pravci u umjetnosti, a ne kao u mojoj državi, novi načini igranja u glumi, teatru, a ne kao na mojoj akademiji, novi ljudi sa novim idejama … e to je kao u mojoj državi … ali problem je … što moja država nema adekvatne ljude koji se bave ovim novim ljudima koji imaju nove ideje, kao u ovoj državi.                                                                                                                           Da li ste skontali šta sam napisao?

 

306279_2826817648580_1519800782_n

Concert i uloga francuza

“Ne glumi po ulici i u privatnom životu, imaš pozorište! “

4345227_orig

snimanje u Evropskom parlamentu, Strasbourg

Kada glumac uđe u prazan prostor tada nastaje pozorište, kaže Peter Brook. Ajde da se zamislimo i razmislimo šta je to. Da li kada uđemo u toalet da pišamo nastaje pozorište i predstava, a sam čin pišanja je uvertira za ono što će se tek desiti? Sami smo, nema nikoga, dobro je. Imaš dovoljno prostora da pustiš sve svoje duhove vani u obliku gasa iz svojih crijeva. Super, prdnuo si. Međutim dolazi druga osoba i također želi da se opusti kao i ti ali ne može. Zašto? Pa ima tremu jer ima publiku. Brzo zakopčava šlic jer je osjetila (osoba) tvoj mošus duhova ali ne odaje da zna. Završava svoj posao i krene prema vratima da izađe. Međutim sjeti se da publika gleda. Vraća se do lavaboa sa česmom kao da je nešto zaboravila (osoba), malo popravlja frizuru i napokon  pere ruke. Zbog čega? Inače bi samo izašao kao da se ništa nije ni desilo. Piš’o? Ja, piš’o, i ?   Ali čekaj … ako ta  osoba ima tremu  i ne želi da pokaže svoje pravo stanje i lice pred drugima, a ima potrebu, i ako radi druge stvari koje inače ne bi uradio/la , zar to nije nešto što nazivamo gluma?

Gluma moje dame i gospodo je prisutna stalno u našim svakodnevnim životima i svi mi glumimo na neki način, i što je još čudnije, među nama ima toliko dobrih glumaca da nismo toga ni svjesni, a nisu ni oni. Svaki naš pokret, gest koji odaje da smo nezadovoljni nečim, a pred tim ljudima (publikom) smiješimo se i govorimo: da, da … naravno … ma odlično, a kad bi smo mogli reć “jedi govna” to bi bilo takvo olakšanje kao da ste se već ispišali (kao predhodni gospodin).To je samo segment onoga što se koristi u pozorištu, a što glumci uče da koriste u predstavama samo upotrebljavajući i prisjećajući se već proživljenih trenutaka i situacija u realnom životu,  pokušavajući da ih ponovo dožive na sceni u iluziji.

Dakle, po meni je pozorište prebacivanje svih realnih stituacija iz naših  života u život na sceni,  i tako svaki umjetnik iz neke svoje teatarske forme ima priliku da prezentuje, interpretira  ili komentariše ono što njega kao umjetnika tišti i boli, a nema drugog načina nego da iskaže preko jadnog, u današnje vrijeme umornog i starog, pozorišta kroz jedinstvenu materiju koja nikad ne umire, a koja je i zaslužna zbog toga zašto je teatar još uvijek živ, a to je “gluma”. Zbog toga je jako bitno pronalaziti nove mehanizme, nove pravce, nove načine scenskog izražavanja u umjetnosti jer je to put koji vodi ka novim i svjetlijim prikazanjima modernog teatra sa kojim sesve češće susrećemo.

 

Nakon EVS-a

DSC_9141

Nakon mog dolaska, pripremao se odlazak  u južni dio Francuske u grad “Francuski Rim” kako ga ja zovem, Nim. Uspio sam da budem na setu kada se snimao neki francuski film blizu koloseuma, a usput i odradio seminar zbog kojeg sam došao. Moraš ići da znaš šta trebaš da radiš za tu godinu, ali nikad ne znaš šta će se desti sada, sutra, a možeš misliti nakon godinu dana. Nakon vrućine bližio se hlad i zima na  Alpama. Odmor. Od čega? Molim? Od čega pitam ? Aha, pa od jezika! Aham, ok !

Nakon nekoliko koncerata u vijeću evrope u Strasbourgu sa grupom Papyros’N u kojoj sviram evo sada zvanično jer sam tu, a zajedno smo i poznajemo se već pet godina, nakon posjete i toliko svečanih večera sa ambasadorima skoro svih balkanskih zemalja, nakon upoznavanja sa svim ljudima koji rade u vijeću evrope, a ima ih i iz moje države, koji su u odjelu za ljudska prava, koje sam mislio kasnije iskoristiti za kulturnu pravdu, nakon upisa na kurs teatra na Cité de la music et de la danse gdje prvi put progovaram na francuskom jeziku, učim nove tehnike i glume (pokreta) i sviranja perkusija, nakon prvog odigranog kabarea gdje bivam izveden pred publiku i javno pohvaljen za glumački doprinos u radu i  izuzetan napredak u govorenju jezika, nakon južnije posjete nekoj umjetnici, dami koja živi u palati  blizu muzeja u gradiću sa zaista prelijepim dvorcima – Chatte, a sa toliko seksepilnim služavkama, nakon mog po ko zna koji put zaljubljivanja u francuskinje, nakon mog razgovora sa Molijerom (naravno ovo sam izmislio da bi bilo interesantnije), nakon rada sa djecom u školi  koja imaju problema sa roditeljima i nasiljem,  nakon upisa na univerzitet kao “slobodni student” da bi prisustvovao predavanjima na predmetima filma, teatra i ostalih historijskih predmeta, a bez obaveze da polažem ispite imao priliku raditi na dvije predstave, odnosno, dva ispitna materijala sa studentima, nakon ponovne posjete jugu Francuske, a drugome gradu Narbonnu zbog, kao i na početku, sastanaka i seminara, a zbog usavršavanja jezika, nakon posjete Berlinu na otvaranju premijerne predstave u Brecht teatru, poljupca na berlinskom zidu i sastanku za Erasmus,  nakon posjete Milanu na Ethno komitetu u Italiji, a zbog učešća Bosne i Hercegovine u novom projektu-Creative Europe koji je dio Ethno festivala koji se održava u Tuzli, a pod rukovodstvom Jeunesses Musicales International, u kojem igram ulogu  lidera i predstavnika Bosne i Hercegovine, nakon posjete Parizu, gdje ista JMI organizacija poziva organizaciju Ballade iz Strasbourga (u kojoj trenutno radim kao profesor perkusija u okviru evropskog volonterskog servisa-EVS ) na selekciju mjuzikla na velikoj sceni Carré Belle-Feuille, koji će se te godine dešavati u Francuskoj, a nakon toga još jedan poziv iz Pariza te nagrada Prix de la Fondation Kronenbourg.

11988226_1041161582560585_8493178245823598331_n (1)20151214093609_001IMG_0983

Nakon odigrane predstave ” Nous les Vagues “  na fakultetu i na sceni Maison teatra u produkciji Théâtre du Tambourin,

IMG_0744

Cabare Conservatorie Strasbourg- performans “how we was born”

nakon odlaska u  Mulhouse na otvaranje muzeja starih a novih automobila, nakon rada na monologu Hemona pa u zanosu igre nisam ni osjetio bol i krv zbog udarca u glavu o metalnu šipku na kojoj sam visio zamišljajući da sam  na kopju, nakon pronalaska sebe na sceni i stalnog vježbanja kad sam sam, nakon desetine odgledanih koncerata, predstava, opera, filmova, nakon ponovnog igranja kabarea  na konzervatoriju, nakon prezentiranja projekta Balkanzug u okviru razmjene mladih Erasmus u kojem sam učestvovao kao muzičar i glumac putujući evropom…

Bez naslova            Ja sam samo mali glumac pa sam do sada nešto glumio i na sceni, na livadi, na pločniku, na trotoaru, u dućanima,na stanicama putujući i glumeći u zemljama kao što su Njemačka, Francuska, Španija, Italija,  Austria, Mađarska, Švicarska, Bugarska, Turska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, nakon rada na monolozima i motivirajući sam sebe da nastavim dalje i dalje i da samo čačkam, guram i idem naprijed, nakon podrške roditelja, Ade, Nedima, nakon beskrajno velike ljubavi i učenja u pozorištu mladih, nakon mog pogleda u parku, nakon ljubljenja, nakon vjere…

nakon svega ovoga … na francuskom jeziku, kojeg prije nisam nikako poznavao, prolazim na audiciji i nastavljam školovanje na Fakultetu umjetnosti za film, teatar i ples na univerzitetu u Strasbourgu.

Vaš, dovoljno lud i vazda iskren

IMG_1656

                             Azir Mustafić